Vlasi i Srbi

Dr. Ćiro Truhelka (a)tipičan je organizator kulturnoga života, istraživač, antropolog, veliki direktor, etnolog i avanturista.  Ćiro Truhelka, Hrvat, nije u sebi imao ni kapi hrvatske krvi. Otac Ladislav, podrijetlom Čeh, mati mađarska Njemica, imenom Marija. Rođen je 1865 god. u Osijeku. Otac rano umire, pa majka sa njim i sestrom mu Jagodom seli u Zagreb. Tu žive u siromaštvu u kojem Ćiro nije u prilici ispuniti svoju životnu želju. Upisati studij slikarstva. Opredejeljuje se zbog kratkoće trajanja (3 god!) za studij filozofije sa glavnim predmetima historija umjetnosti i arheologija.

Prof. Iso Kršnjavi

Profesor Iso Kršnjavi odmah primjećuje darovitoga mladića, pomaže mu, nalazi mu posao te ga, pred kraj studija, preporučuje za namještenje u Sarajevu, gdje je trebalo osnovati muzej. Bilo je to u jesen 1885 god.Pod njim je izgrađen Zemaljski muzej onakav kakav je i danas. On je izvršio prvu naučnu obradu bosanskih stećaka. Ćiro Truhelka je dokumentirao još uvijek živu bosansku historiju, ne obazirući se na teškoće. Truhelka je bio pravaš, habsburški nostalgičar, koji je s prevelikim entuzijazmom dočekao NDH (iz današnje perspektive bi rekli da je imao fašistoidne stavove) što je bio njegov osnovni grijeh čime su mu od strane KPJ bila zatvorena vrata jugoslovenskog „tržišta“. Umire 18.09.1942 god.

U knjizi „Hrvatska Bosna ( Mi i „oni tamo“!)“ iznosi određene teze oko kojih bi se, sa ove vremenske distance, mogli duboko zamisliti. U četvrtom poglavlju pomenute knjige pod naslovom „Tamna krv“ Truhelka piše o dolasku Vlaha i njihovom odnosu prema Srbima, Bošnjacima, Hrvatima i svim narodima u okruženju. Možda na ovaj način nama Bošnjacima može biti jasnije ponašanje političkog Beograda u zadnjih nekoliko stotina godina. Pročitajte pažljivo tekst koji vam, u nešto skraćenoj verziji, prenosimo.

… Na sjevero istoku življahu tamo od starine dačka plemena, srodna tračkima, koja zapremahu istočnu polu Balkana. Današnja antropologija drži, da su ti Dai ili Daci smjesa prastarih starosijedioca i kimrijskokeltskih doseljenika, bili su tamne puti, mrke kose i crna oka…To pleme, koje se danas u svojoj domovini zove rumunjskim, prozvaše izokolni narodi Vlasima.

… Jedan, i to bolji dio, osta na rogjenoj grudi, drugi se odvoji, te krenu u svijet… U srednjem vijeku raznijeli su se ovi iseljenici po čitavom Balkanu sve do Jadrana, Istre pa i same Štajerske, a diljem Karpata do Moravske. Gdjegod osvanuše, dao je narod tim rumunjskim  iseljenicima posebna imena. To su današnji Kucovlasi, Cincari ili Ašani, to su grčki Maurovlahi, talijanski Morlachi ili Morlagi, to su istarski Čiči, bosanski Karavlasi, to je ona zloglasna „vlaška straža“ Martoloza (cf. merto-Vlasi), hijena na turskim bojištima, koja iza bitke plijeni poginule junake.

Već u polovici XII vijeka znade pop Dukljanin na Jadranu za te Vlahe, te ih posve točno zove Maurovlachi, to jest nigri Latini (crni Latini). Njihovih nasilja ima u XIII. vijeku oko Novoga na moru, u XV. vijeku u  Velju, Lici, Modruši, oko Bribira, Ugljana, u samoj Štajerskoj, a u Bosni tako preoteše mah, da se tu gotovo izgubila distinkcija izmegju Slovjena i Vlaha. U prostom narodu postadoše u ono doba imena Vlah i Srbin sinonimna (sinonim –  leksem koji pripada istoj vrsti riječi, imaju različite izraze, a sadržaj im se potpuno ili djelomično podudara op.a.).

Kako su se oni u srednjem vijeku raširili, kako je duboko zasjekao njihov dojam u život i jezik Slovjena u Bosni, Dalmaciji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, to je veoma poučno razložio učenjak dr. Jireček. Ali što on nije razložio jeste to: Zašto ti Vlasi istom brzinom, kojom zamijeniše svoje dačko ime i svoj dački jezik rimskim, u novoj postojbini svoj rumunjski jezik zamijeniše slovjenskim, te su kao pripadnici istočne crkve i u novoj postojbini zadnji mračni refugium izdišućeg, sterilnog, ali stereotipnog bizantinstva?
Zaboravio je reći, da su baš potomci ovih Vlaha, koje put preko Srbije vodi u srce Bosne, širitelji srpstva tamo gdje mu mjesta nema!

Zaboravio je reći, da se u čitavoj Srbiji, Makedoniji, Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj, južnoj Ugarskoj veliki procenat pravoslavne inteligencije rekrutira od crnomanjastih potomaka Vlaha – Ašana -Cincara – Morlaka – crnih Latina – Karavlaha, ili kako već hoćemo da ih zovemo. Da je Jireček to rekao, mnogome bi bilo jasno, odakle je dospio onaj klin u naše tijelo…!

… i tako su Vlasi došljaci napustivši svoj jezik i svoje narodno ime, zadobili prvenstvo megju pravoslavnim Srbima čisto slovjenske krvi! Vlasi su tamo vogje (vođe! op.a.) — Srbi raja; Vlasi su tamo gazde – Srbi sluge; Vlasi su bogati – Srbi siromasi. Od Vlaha se rekrutira dobar dio inteligencije, od Srba seljaštvo i radništvo.
Je li onda čudo, ako potomci Vlaha svuda služe najragje onoj stranci, koja najviše potiskuje interese naroda, a svoje sluge najbolje plaća?

… Karavlaška se familija doseli Bog zna odakle i nagje u gustoj šumi zakloništa. Tu razapne čador, žene i djeca se razigju po izokolnim selima, da mole milostinju, a muževi prave na svojim točkovima drvena korita i čanke. Ta prva generacija govori samo rumunjski. To su Koritari ili Cinčari (Cincari op.a.) kako ih narod zove.

Druga generacija: Starješina stekao nešto kolibice, nešto kravice, nešto njivice; on još uvjek radi na točku, ali djeci nabavio je violinu, na kojoj od dosade stružu. Kad ova ponarastu, idu momci u svijet, da o Božiću, krsnom imenu ili o drugim svetkovinama svirajući obijaju pragove zgodnijih ljudi. To su svirači. Ta generacija zamijenila je već rumunjski jezik srpskim ili hrvatskim, ali još se sjeća rumunjskih uspavanka, što im je majka, nosajući ih na legjima u koritu ili u vreći, pjevuckala. Oni u Bosni kad im rekneš, da su Karavlasi stidljivo se smiju i vele da su Bošnjaci.

Treća generacija: Prodajom korita, sviranjem i drugim načinom stekao je Karavlah nešto novaca, seli u kasabu ili u grad, da špekulira.Postaje džambaz, mešetar, trguje stokom, pozajmljuje novac uz 100 postotaka na nesijano žito, ne poduzimlje ni jedan posao, koji ne nosi bar 50 postotaka čistog interesa a u turskim se pokrajinama bavi i poslovima, za koje hrvatski jezik na svoju diku ni imena nema.Ali, on stiče, kupuje kuće i čilluke, otvara dućane, postaje gazdom! Gdje mu je od koristi, reći će da je Bošnjak, gdje mu ne nosi, veli da je Srbin. Jer kako je na žalost pravoslavlje jedino obilježje, koje dijeli Srbe od Hrvata, prirodno i razumljivo je, da on postaje Srbinom.

Četvrta generacija: Stari stekoše imetak, a mladi ga množe dalje. Nekadanji Karavlah po svom imetku došao na glas i vodi bosanske Srbe, kad mu se dadne prilika i u opoziciju. A zar on nema posve pravo?

… I eto metamorfoze! Iz gusjenice razvio se leptir iz nekadanjeg karavlaškog iseljenika, postao je čovjek, koji drma narodom na svoje i tugje ciljeve!

Eto, to je ona tamna krv, koja je protekla žilama pravoslavnog naroda u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Ko u to ne bi vjerovao, neka za pouku svoju propitkuje u učenjaka, u liječnika ma koje vjeroispovjesti.
Sada se pita:Je li je ovoj tamnoj krvi odista dosugjena zadaća, da prevede Bosnu u krilo Srbije, da se toj krvi ropski pokore naši muslimani ?

Komu se hoće — jazuk olsun!

PS. Dr. Ćiro Truhelka je bjavio veliki broj knjiga, spisa, tekstova i pisanih radova. Među značajnije radove spadaju: Bosančica; Slavonski banovci; Die Nekropolen von Glasinac; Sojenica u Donjoj Dolini; Kraljevski grad Jajce; Das mittelalterliche Staats-und Geschichtswesen in Bosnien; Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive; Die geschichtliche Grundlage der bosnischen Agrarfrage; Kulturne prilike Bosne i Hercegovine u doba prethistoričko; Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne; Starokršćanska arheologija; Studija o podrijetlu; Uspomene jednog pionira (memoari) i dr.