Priča o nastanku sevdalinke „ Kiša bi pala“

Skoro svaka sevdalinka je bazirana na neko narodno predanje, neki događaj čak i legendu. Svaka sevdalinka je jedan mali svijet za sebe.Tako-reći mikrokosmos svemira. Svaka strofa je cijela knjiga! Svaki samoglasnik u pjesmi je nečija suza, svaki ton u muzici sevdaha je nečiji osmjeh.

Sve se mijenja ali ona ostaje. Vremena su se mjenjala, mijenjali su se instrumenti, ljudi, države, vlade i običaji. Ona je ostajala i opstajala. Sevdalinka je vječna, neuništiva i neprolazna. U tome leži njena jačina i snaga.

Ovom prilikom Bošnjane želimo želimo podsjetiti kako je nastala poznata sevdalinka “Kiša bi pala, pasti ne može” koja je u izvedbi Safeta Isovića malo koga ostavila ravnodušnim.
Predaju je zabilježio i 1977. godine objavio prof. dr. Munib Maglajlić u Godišnjaku Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, pod naslovom: “Sarajevska balada o na smrt osuđenom”

“Kiša bi pala, pasti ne može“ je jedna od poznatih i vrlo lijepih balada. O porijeklu ove pjesme zabilježena je slijedeća predaja Halida Varatanovića iz Sarajeva:

Kada je Austrija došla u Bosnu bilo je hodža i muallima koji su učili djecu i nisu bili oduševljeni prema Austriji, pa je bio između ostalih i Ibrahim Kustura hodža (oni su iz Novog Pazara, al’ su davno doselili u Sarajevo). Pa je bio on i amidža – ja sam hafiza znao – i zvali su se Sokolovići. A nadimak im je bio Kustura, tako da im je to prezime prešlo i u službeno prezime. I ovaj hodža Kustura je ogledao i zapisivo kad je ko bolestan i kad je ograjiso. I došla mu je nekakvog visokog austrijskog oficira žena pa da joj on gleda. I on je imo jedan čitab i u čitabu iglu: nije okolo nego baš!

Kaže on njoj:

– “Ti imaš čojeka!”
– “Imam!”
– “Taj čojek tebe vara!”
– “Jest!”
– “Ide sa drugom takom i takom!”
– “Jest!”
– “Ti imaš ispod lijeve plečke mladež, u obliku toliki i toliki!”
– “Jest!”

Sve je kazo, i nejse, ona doletjela i hoće da primi islam. Šta je, kako je, – s’ tim bi rastavljena od muža… I onda su oni, Austrijanci uspjeli da ga osude. Okrivili hodžu da pravi sihire (mađije), pa čak da svijet poludi zbog toga i naredili da ga objese, na Vracama. I u mene bi tetka kazivala, ona je upamtila to, očeva mi sestra… Kaže, velika je žalost bila kad su ga poveli i doveli gore na Vraca. I objesili su ga, ali je počela kiša padati: za prva tri dana je, kaže, bio toliki prolom oblaka da se nikud iz kuće nije moglo izaći, kad su to uradili: Kusturu hodžu ubili. To je moglo biti negdje odmah poslije ulaska Austrije do nekoliko godina.”

KIŠA BI PALA, PASTI NE MOŽE

1. verzija:

Kiša bi pala, pasti ne može,
sunce bi sjalo, sjati ne može!
Sve zbog žalosti Ibrahim-bega!
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag okreće,
ne bi l’ vidio koga od roda.
Za njim pristaje brat mu Alija.
“Brate Alija pazi mi djecu,
pazi i moju kao i svoju!
Kad svojoj djeci krojiš haljine,
kroji i mojoj, baš ko i svojoj!
Svojoj crvene, a mojoj crne,
nek’ se poznaju da oca nemaju!”

KIŠA BI PALA, PASTI NE MOŽE

2. verzija:

Sunce bi sjalo, sjati ne može,
kiša bi pala, pasti ne može,
ni jedno neće od teška jada:
Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag obzire:
”Ima l’ ikoga od roda moga?”
Za njim iđaše bratac Alija.
”Alija brate, pazi mi djecu,
pazi mi moju, baš k’o i svoju:
Kad svoju djecu u mejtef dadneš,
Alija brate, podaj i moju!
Kad svojoj djeci srezeš haljine,
Alija brate, srezi i mojoj.
Svojoj crvene, a mojoj mrke,
nek se poznaju da su sirote!”

U nastavku poslušajte pjesmu “Kiša bi pala, pasti ne može” u izvedbi Munira Ramovića