Šta se kuha u bosanskom loncu ?

U politici nema naknadne pameti jer je zaista simptomatično je da je svaki sljedeći mirovni prijedlog sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma podrazumijevao upravo unutrašnju podjelu zemlje po etničkim linijama. Ali, kao što rekosmo u politici nema naknadne pameti.

U ovom tekstu vam kroz četiri propala velika međunarodna mirovna plana za BiH želimo ukazati kako “mudra srpska i hrvatska politika”  bošnjačku političku glupost pretvara u njihovu stratešku prednost. Da li je “problem Bosna” konačno riješen Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. god. koji treba biti temelj našeg “step by step” političkog djelovanja? Ili zaista mislite da je oružani sukob i rat dobitna kombinacija za Bošnjake ? Da bi smo dokučili odgovor na ova pitanja moramo se vratiti u nedavnu prošlost naše domovine i to prije Dejtonskog sporazuma.

Prije njega postojao je tzv. plan Kontakt grupe koji je predviđao državno uređenje po kome bi Srbima pripalo 49% teritorije.Plan Srbi odbijaju na referendumu 28. avgusta 1994. godine sa većinom od 96,66%. Tokom ovog perioda, sukobi između Hrvata i Bošnjaka su završeni u martu 1994 god. kada su dvije sukobljene strane potpisale Vašingtonski sporazum.

Treći od proglašenja nezavisnosti BiH je bio Oven-Stoltenbergov plan. Mapa plana podjele Bosne na tri etnički mini države po kojem bi Srbi dobili najveći dio teritorije oko 52%, dok bi Bošnjaci imali 30%, a Hrvati 18%. Bošnjaci ovakav plan podjele države odbijaju.

Drugi po redu plan bio je Vens-Ovenov iz januara 1993 god. Ovaj plan dijeli Bosnu na deset poluautonomnih oblasti i bio je podržan od strane OUN-a. Narodna skupština RS-a ga odbija . Sir Dejvid Oven je plan 18. juna iste godine proglasio „mrtvim“.

Sasvim je razumljivo zašto su ih odbili Hrvati (da li su ?!)  i Bošnjaci  ali zašto su mirovne planove odbili predstavnici Srba ?

Tu je bila ključna uloga prvog plana od njih četiri. Karington-Kurtiljerov plan koji je  je bio rezultat mirovne konferencije održane u februaru 1992 god. u pokušaju da se spriječi rat u BiH. Poznat je još i kao Lisabonski sporazum. Plan je predlagao etničku konsolidaciju na svim administrativnim nivoima i davanje većih ovlašćenja lokalnim vlastima na štetu centralne vlasti. Međutim, svi okruzi bi bilo klasifikovani kao muslimanski, srpski i hrvatski, čak i ako ne bi postojala određena etnička većina. Narodna skupština (RS) Srpske Republike Bosne i Hercegovine je 11. marta 1992. jednoglasno odbacila plan, predlagajuću novi plan po kome bi Srbi imali kontrolu na oko 2/3 BiH, stvarajući time muslimanske i hrvatske enklave bez teritorijalnog jedinstva. Ovaj plan je odbio Kurtiljero, ali je iznjeo prijedlog u kome je stajalo da će tri nacionalne jedinice biti „zasnovane na nacionalni principima, uzimajući u obzir ekonomske, geografske i druge kriterijume“.
Dana 18. marta 1992. godine, sve tri strane su potpisale sporazum, Alija Izetbegović za Bošnjake, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate.
Dana 28. marta 1992. godine, nakon sastanka sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Vorenom Cimermanom u Sarajevu, Izetbegović povlači svoj potpis i iskazuje protivljenje ovom sporazumu. I dan danas ćete čuti kako se politički predstavnici iz RS-a referiraju na ovo i tvrde da su Bošnjaci krivi za početak rata u Bosni te da su odustali od sporazuma koji je, kako oni tvrde, mogao spriječiti rat u BiH. A istina je sasvim drugačija. Ovdje se radilo o klasičnoj “navlakuši” neinventivnih bošnjačkih političara i njihovih savjetnika. Baš kao i danas.

Ukoliko se vratimo na izjavu tadašnjeg predsjednika SDS-a, Radovana Karadžića sve će nam biti jasnije. Zašto su Srbi prihvatili plan a  zašto je bošnjačka strana isti plan odbacila.
Naime u jednom svom intervjuu za medije Karadžić izjavljuje sljedeće:

“ Bila je Lisabonska mapa koju su Bošnjaci odbacili.Obradovali smo se kada su je odbacili. Mi smo je prihvatili da ih uvučemo u Lisabonski proces. I to je mudrost i vještina gospodina Krajišnika koji ih je uvukao da prihvate tri stvari:
– da će biti podjela na troje
-da će biti na nacionalnoj osnovi
-referendum.
Mi smo njih uvukli tada kada smo rekli da prihvaćaju podjelu na troje. Bosna je bila gotova za Evropsku zajednicu ( sada EU op.a.) i međunarodnu zajednicu. To je bilo veliko postignuće „ – rekao je Karadžić u ovom intervjuu.

Upravo se đavo u Bosni ( kao i u cijelom svijetu ) krije u detaljima. Prvi su prihvatili sporazum iz sopstvenog interesa. Drugi napuštaju sporazum jer shvataju da su prevareni. U politici nema naknadne pameti jer je zaista simptomatično je da je svaki sljedeći mirovni prijedlog sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma podrazumijevao upravo unutrašnju podjelu zemlje po etničkim linijama. Ali, kao što rekosmo u politici nema naknadne pameti. Zato, ne smijemo upasti u zamku koju nam pripremaju a to je da se mi, od branilaca Bosne pretvorimo u napadače na Bosnu. Ne dozvolimo da nekir režiser sa zapada ili istoka konačno završi ono što je započeto 90-tih godina. U bilo kojem oružanom sukobu Bošnjaci ne bi imali nikakvu šansu protiv antibosasnke, antiislamske, antigrađanske politike koju zagovara većina zemalja famozne međunarodne zajednice. Naš imperativ je MIR, razgovor i dogovor. Naša budućnost je u politici “step by step” dakle korak za korakom. Vidjeli ste iz teksta šta znači biti nepripremljen. Šta znači ne vidjeti šumu od drveta. Šta znači ne praviti poteze sa dalekosežnim posljedicama po razvoj BiH. Zamislite šta bi za nas značilo nerazumno srljanje u rat, koji nam se natura sa svih strana a koji bi za nas značio definitivno biološki nestanak i poraz hiljadugodišnje države Bosne i autohtonih Bošnjaka u njoj. Velikosrbijanska i velikohrvatska politika zna da su ovo njihovi posljednji pokušaji zauzimanja Bosne inicirajući izrežirane incidente na koje bi Bošnjaci u svoj svojoj nerazumnosti reagovali i postali, kao što smo napisali napadači a ne branioci.

NE DOZVOLIMO da neko za dvadeset godina čita Dodikov intervju u srbijanskoj Politici u kojem kaže :
” Obradovali smo se kada su zapucali na nas. Mi smo ih uvukli u rat. I to je mudrost i veština SNS-a i Aleksandra Vučića koji je “muslimane” uvukao da prihvate tri stvari:
– da su se radikalizovali, dodatno i kroz ubačeni migrantski element i korumpirani kler
– da su, misleći da im od nas preti oružana opasnost, zapucali na nas
– da su samim početkom oružane borbe protiv nas i ne znajući entitetsku granicu pretvorili u državnu!

Mi smo njih uvukli tada u rat u kojem smo se sada “MI BRANILI OD NJIH!”. Bosna je bila gotova za EU i celokupnu međunarodnu zajednicu. To je bilo naše konačno veliko postignuće. Bosna je vraćena u okrilje Srbije! „

Da bi ste shvatili i ulogu međunarodne zajednice pročitajte i tekst koji smo objavili na našoj stranici Ko je međunarodna zajednica ? – Pokret Bošnjani (bosnjani.com)