Ružovac

I ovo je jedna od sada rijetkih vrsta u Bosni koja je skoro pa nestala sa naših prostora usljed izlova i krivolova. Kada ćemo shvatiti sa kavim blagom mi uopšte u Bosni raspolažemo.

Tetrao tetrix L. Birkhuhn, mali tetrijeb, mali divlji horoz (ružovac). Ova vrsta tetrijeba mnogo je manje raširena po Bosni i uopće po balkanskom poluostrvu, nego li druge vrste. Pošto se o nahodištima malog tetrijeba u ovim zemljama još slabo što znade, to sam ja sa profesorom Knotekom, mojim starim prijateljem, odavno sve vijesti o toj ptici prikupljao, i on je o tom slijedece pobilježio: “On živi u sjeverozapadnom dijelu Bosne, a taj dio ograničen je od prilike ovako: na istoku sa rijekom Vrbasom, na jugu zamišljenom crtom, koja prolazi od Prozora preko Županjca do na dalmatinsku među.”
U ostalim dijelovima Bosne i u cijeloj Hercegovini nema malog tetrijeba. Ne treba opet misliti, da se on u svakom predjelu označenog kraja nalazi, naprotiv on živi samo u nekojim mjestima. Po onome, što se do sada saznalo, najviše ga ima i najviše je raširen u Krbljini planini u kotaru Glamočkom. Vrijeme parenja počinje u zadnjoj trećini marta i traje do svršetka maja; ipak ce mužjak kad i kad tražiti ženke do polovine juna, no parenje je u punom jeku u drugoj sedmici maja. Ako je vjerovati pričanju ovdašnjeg stanovništva, da su se ovi tetrijebovi istom prije 40—60 god. u Krbljini udomaćili, to ostaje onda još nerješeno pitanje, otkuda su oni došli. Na susjednoj Vitorog-planini našao je gosp. šumski asistent Miler (Miller) na nepošumljenoj krševitoj površini — šumska garišta iz turskih vremena — pojedine mužjake i ženke, kada su se parili; ipak po njegovu sudu nijesu ova nekolika para ovdje stalni stanovnici, vec borave ovuda samo za vrijeme parenja, a poslije išceznu. Kod Varcar Vakufa ubijen je mužjak u vrijeme parenja. Da li se ovdje nalaze stalno — nije još dokazano, ali svakako vjerojatno, pošto udaljenost od Krbljine nije prevelika. Iz sjeverne je Bosne skoro sasvim iščezao. Kod Bos. Dubice ubijen je zadnji mužjak u proljecu god. 1885., kojeg je gosp. šumarski savjetnik Hofman (Hoffman) muzeju poklonio. Godinu dana kašnje (1886.) nestalo je ove divlje peradi sasvim iz okolice Banjeluke, gdje je prije bila u priličnom broju, a to ušljed neprekidnoga ubijanja.
Ovako je u svojim izvještajima u Glasniku zemaljskog muzeja 01.07 1895 pisao austrijski ornitolog, zoolog i botaničar Otmar Reiser.