Ko je ubio starobosanskog hrta ?

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća zaslugom poznatog Hrvatskog kinologa Šandora Horvata, otkrivena je grupa hrtolikih pasa u istočnoj Bosanskoj Posavini, kod Orašja. Građom tijela ovi psi posve odgovaraju današnjem engleskom hrtu (Grayhound) čak su im i uši ružina oblika, ali su nešto sitniji.

Stari Bošnjani su, po usmenim predajama, ove pse nazivali „hrti“.  Oni su osim za utrke, služili su i za lov. Prvenstveno na zečeve koje bi pronalazili vidom i u brzom trku hvatali i donosili vlasniku. Pošto je lov hrtovima u vrijeme Jugoslavije bio zabranjen a bio je zabranjen i lov s psima koji nisu bili čistokrvni odnosno nisu bili upisani u kinološku rodovnu knjigu, to su lovci i veterinari tog područja imali zadatak uništavati ih. Zagrebačkim ljubiteljima pasa javila se 1978. godine skupina ljudi iz Orašja tražeći podršku protiv lovačkog savjeta tadašnje BiH, jer su njihovi predstavnici uspjeli isposlovati sudsku odluku po kojoj su stanovnici Orašja bili obvezni usmrtiti sve svoje hrtove .To su bila dva osnovna razloga da je ta skupina pasa definitivno nestala. Ako je koji 90-ih godina još i postojao, nestao je tijekom ratnih zbivanja na minskim poljima. Od 1995.  god. na našu žalost tih pasa više nema. Zahvaljujući nebrizi komunističkih vlasti koji su na sve moguće načine pokušavali uništiti i najmanji znak posebnosti Bošnjaka i njihove hiljadugodišnje historije, kulture,autohtonosti u svim oblastima ova prelijepa pasmina je nestala. Po porijeklu, to su najvjerovatnije ostaci keltskih pasa, identični onima čiji lik vidimo na keltskim kovanim novčićima starim oko 2.500 godina.
U drugoj polovici 80-ih godina dopremljen je jedan par bosasnkih Hrtova zenka Bilica i mužjak Bili. To je bio posljednji par starobosanskih hrtova iz naše domovine. Ovaj par pasa se vrlo brzo prilagodio slobodnom životu u sklopu klinika Veterinarskog fakulteta. Interesantno je da je ženka sačuvala instinkt donošenja hrane svojim mladuncima u vlastitom želucu, što je posve zaboravljeno u današnjih čistokrvnih pasa, a uočljivo je samo u pojedinih skupinama paria pasa i dinga. Nažalost, dva primjerka ovih pasa koji su se nalazili na Veterinarskom fakultetu u Zagrebubili su jedini primjerci koji su pokazani javnosti .

Bosanski Hrt je bliski je srodnik našeg posavskog goniča, višlji i elegantniji, javlja se od gotovo bijele boje s ponekom manjom oznakom do bijele čija druga boja obično ne prelazi 2/3 osnovne bijele boje. Kratke je i tvrde dlake koja organizam čini otpornim na hladnoću i vlagu (s razvijenom poddlakom), u odnosu na druge hrtove je i oštrija.Obično su kvadratični, dužina trupa ne prelazi visinu grebena. Uške su mu poluuspravne, glava duguljasta a u čeonom dijelu snažnija. Tijelo tipično hrtovsko. Rep prati leđnu liniju i jako je dug. Starobosanski hrtovi su brzi, izrazito okretni, ustrajni i izdržljiviji od engleskih hrtova. Uz to su i mnogo otporniji na hladnoću. Starobosanski hrt je reliktna pasmina hrtova  sa područja stare Bosne. Tipična je njihova velika izdržljivost te sposobnost za život u položaju seoskog psa.

Ono što je interesantno u cijeloj priči o postojanju starobosanskog hrta je nastojanje velikohrvatske politike da prikrije činjenicu da se radi o našem, starobosanskom autohtonom psu. Koliko je teško prikriti istinu sopstvenim lažima bez ikakvog historijskog utemeljenja govori i tekst iz jednih hrvatskih dnevnih novina u kojem nama, potomcima prastanovnika Evrope negiraju očite činjenice da se radi o tipičnoj, autohtonoj bosanskoj rasi pasa. Prenijet ćemo samo jedan citat iz te analize:
„ Nije ovdje riječ u ovom pisanju o hrtu iz Bosanske Posavine kao Bosansko-Hercegovačke pasmine pa da ga trebamo zvati BOSANSKIM STARIM HRTOM ili BOSANSKIM HRTOM i kako sve već ne, ovdje je riječ o psu hrvatskih krajeva Hrvatske i Bosanske Posavine, krajevima napučenim hrvatskim življem. Prema tome, riječ je o STAROM HRTU koji ima zajedničko podrijetlo s mnogim primitivnim pasminama (hrtolikih) goniča i primitivnim hrtovima kao što ih ima i u Mađarskoj, Grčkoj i susjednim nam zemljama.“!?

Pazite zamjenu teza da se radi o HRVATSKOM psu hrvatskih krajeva (a kakvi to još krajevi imaju ?!) Hrvatske i …pazi sad bosanske Posavine. Ne bi nas čudilo da su psa prozvali i hr(v)t a sve u lošem pokušaju dokazivanja nedokazivog.

Zašto je bilo potrebno uništiti ovu rasu je pitanje koje se samo po sebi nameće i na koje se može dati samo jedan odgovor. Hrtovi, kao pasmina pasa koja je vezana isključivo za plemstvo i lagodan život aristokratije se uvjek dovodi u vezu sa kraljevima, njihovim potomcima i plemstvom. Lov sa hrtovima je u cijelom svijetu predstavljao skup sport vlastele i njihovo pokazivanje snage, historije te sveukupno bogatstva drzave u kojoj žive. Uništavanjem ove rase uništena je zauvjek priča o našoj vlasteli i plemstvu, našim potomcima, sa čim smo našim neprijateljima a i prijateljima neznalicama mogli dokazati da nismo nikakvi ostatci Turaka, niti Srbi, niti Slaveni niti … nego autohtoni narod potomci starih Ilira koji obitavaju na ovom području u zadnjih 5.000 god. Da li ćemo dozvoliti i ovo prekrajanje naše historije, i ovo otimanje našeg kultirnog blaga i uništavanje našeg kolektivnog sjećanja ? Nisu naši neprijatelji toliko jaki koliko su Bošnjaci kao narod politički, kulturološki, obrazovno i sociološki zapušteni o čemu govori i ovaj slučaj. Na žalost ovu bitku smo izgubili onog momenta kad je nestao posljedni primjeran strobosanskog hrta sa lica zemlje. Zato pišemo ovaj tekst u nadi da više ne dozolimo otimanje bilo kojeg segmenta našeg kulturnog i historijskog identiteta.