Poema o rakiji

Da se razumijemo. Pijenje alkohola je nešto što je privatna stvar svakog čovjeka. I kao takvo nije nam ni na kraj pameti nekoga zbog toga kritikovati. Međutim, pijenje alkohola u količini koja uništava tebe i tvoju porodicu, ubija tvoja prijateljstva i ništi rodbinske veze je nešto što zaslužuje svaku vrstu kritike i osude. Ukoliko je alkohol još uz to i opasno sredstvo u formi specijalnog rata protiv Bošnjaka time je razlog za naš osvrt na ovu temu još veći. Pa bilo to makar i jednom poemom.

Poema o rakiji

Bio ti čovjek blag ili ljut
Ona sebi nađe do tvog srca put

Za nju mora biti u tvom srcu „mesto“
Za jednu godinu vraća ti njih „petsto“

U minutu ti nju zavoliš
Sjetiš se pa zaboraviš, sjetiš pa zaboraviš …

Piješ da studen otjeraš , da ti bude vruće
Ločeš pa ne vidiš nova vrata svoje stare kuće

Bravu za koju ključa nemaš tražiš sam
Svi se ispred tebe guraju, šutaju te i viču: „Ja znam, ja znam!“

Grliš je, tražiš brata i druga
Obuzme te sreća a onda bekonačna samoća i tuga

Piješ,kihaš, krkaš, sve više i više
A ona … sjećanje na porijeklo slavno tvoje … poistilahu briše

Pa postaneš neko drugi, postaneš što nikad nisi,pa opet budeš ljut
Tražiš svoj uzor, tražiš nešto korisno, poklanjaš stari a skupo plaćaš novi put

Duša posta sitna, srce slabo, tvoja flaša prazna
Ljubav njihova i njena za tebe je kazna

Jer u usta može ući svašta, nadaš se ima onaj koji prašta
Al kasno je jaro moj kad ti oko vrata noževi i okovi postanu betonski blokovi

Zato, sjeti se … sjeti se njega, sjeti se ko je bio kapetan na straži
Sjeti se ko je zlo i bol a ko pravedniji i blaži

Pa razmisli vrijedi li biti u životu taj mali čovjek, takoreći providni gnjurac
Pusti gluposti, probudi se, obazri oko sebe … pronađi svoj vrhunac

Jer što bi tvoji mudri preci rekli:“Najgora je tišina!“
Za svakog od nas ona je strma i nevidljiva planina!