Ministar bošnjačke nesigurnosti

Činjenice koje su iznesene u tekstu Fatmira Alispahića o problemu kredibiliteta ministra sigurnosti Fahrudina Radončića ne mogu se ničim demantirati jer su, naprosto, sušta istina. Zaista, pitanje je: gdje je bilo Ministarstvo i ministar kada su se nedavno postrojavali četnici po Republici Srpskoj?

Samo je trebalo nekoliko dana da se pokaže koliko je država na čelu sa Ministarstvom sigurnosti spremna na žurno djelovanje i zaštitu lika i djela vođe na mjestu pomenutog ministarstva, da sam morao provjeriti da li je uopće još uvjek na snazi famozni „član 133“ poznat kao „verbalni delikt“.
Doduše, tog člana kao takvog više nema, ali ima komunističkog razmišljanja, straha, oholosti i osionosti, gdje se na pisanu riječ odgovara prijetnjama i tužbama.

Zašto ministar (ne)sigurnosti šuti

Ne treba biti posebno informiran pa shvatiti da iznos koji se tužbom traži od pisca Fatmira Alispahića nije ništa drugo do sijanje straha među onima koji pišu i razmišljaju drugačije od ministra sigurnosti. Ovo treba biti neka vrsta kvazidemokratskog, a suštini staljinističkog upozorenja da će iskakanje iz okvira kakvim vlastodršci vide istinu i prilike u BiH biti kažnjivo i sankcionisano sa 100.000 KM, za početak. Možda, ne samo zbog ovog nego i zbog prethodnog teksta u istom časopisu. Ko zna?! Možda OZNA dozna.Međutim, ovdje ne čudi postupak lidera SBB-a koji je, pravno gledajući moguć, a moralno i demokratski nerazumljiv.
Ovdje iznenađuje kako brzo i agresivno sadašnji ministar sigurnosti reaguje na jedan, po mom skromnom sudu, vrlo dobar članak, pod naslovom „Ministar četničke sigurnosti“.Dakle, ZAISTA gdje je bilo Ministarstvo i ministar kada su se nedavno postrojavali četnici po Republici Srpskoj? Da li će me ministar razuvjeriti i već ovog mjeseca zajedno sa pripadnicima svoje službe biti na Dobrunu kraj Višegrada i tražiti pritvaranje terorista i rigidnih nacionalista koji, potpomognuti falsifikovanom historijom, sa velikom količinom oružja i opijata svih vrsta, prizivaju zlo i nesreću njenim građanima i seljacima? Ili će taj događaj biti iskorišten za dokumentovanje obilnih dokaza pa će ministar podnijeti tužbu protiv Srpske pravoslavne crkve kao organizatora takvih paravojnih i paradržavnih manifestacija? Ili se ništa neće desiti, što je varijanta najbliža „bosanskoj istini i zbilji“ za koju se „dejtonci“ zalažu!Gdje je Ministarstvo bilo kada su džamije i katoličke crkve gorjele, a to su uvijek, ali BAŠ UVIJEK skrivile „psihički poremećene osobe“, „pijani maloljetnici“, „vandali“, „piromani“ željni pažnje – a nikada četnički teroristi i nikada organizovane skupine! Baš kao nedavno slučaj paljenja vrata na katoličkoj crkvi u Banjaluci! Ili nabijanje svinjskih glava na džamijsku ogradu!Ili, sjetimo se napada zoljom na džamiju u Hercegovini! Kako poremećena osoba, bolesnik, luđak zna rukovati sa zoljom tako precizno? I, na kraju krajeva, otkud mu zolja?! Evo jedan izazov za hercegovačke novinare koji se bave „istraživačkim novinarstvom“.Bilo bi dobro istražiti šta sada radi, gdje je i čime se bavi ova, kako su je tada okarakterizirali, „psihički poremećena osoba“?! Žalosno je što se od tada pa do sada terminologija ovakvih „akcija“ nije ni najmanje promjenila nego je čak šta više dobila na svojoj snazi i jačini posebno u medijima koji pokušavaju promijeniti karakter rata u BiH i umanjiti bošnjače žrtve. Oni koji to rade i oni koji to bez riječi i (policijske!) građanske akcije dopuštaju, ohrabruju takve „psihički„ bolesne umove da sličan belaj pokušaju ponoviti. I to još krvavije i monstruoznije!

Sijanje terora

Baš kao što selo puno oružja pokraj Nevesinja ne izaziva nikakvu „antiterorističku“ pažnju, dotle selo puno oružja pored Tuzle ima svog muslimanskog Kim Jong Una i spremno je pokrenuti odlučujući nuklearni rat za konačno oslobođenje cijelog svijeta. Da se razumijemo, moraju se naći jedinstveni aršini po ovom pitanju, pa da onda svi budemo kleptomani, piromani i posjednici nelegalnog oružja i nekretnina. I mirna Bosna.Da li treba da nas čudi što akademska zajednica, kolege, uvijek pravdi skloni „nezavisni“ mediji, šute u vezi ovog psihološkog terora, hapšenja slobode i pritiska na slobodu javnog govora? Činjenice koje su iznesene u tekstu Fatmira Alispahića o problemu kredibiliteta ministra (ne)sigurnosti Fahrudina Radončića ne mogu se ničim demantirati jer su, naprosto, sušta istina. Da ne pominjem razne podaničke NVO i građanske pokrete tipa „Dosta“ koji nestadoše sa medijske scene povratkom SDP-a na vladajući tron. Vjerovatno im je rečeno da je tek tada bilo dosta.Da li treba da nas čudi sto „deklarativni Bošnjaci“ nikada nisu smjeli zaštititi i hrabro stati iza dobrih i plemenitih ideja, dobrih i plemenitih ljudi koji se bore za „obične Bošnjake“ ukazujući na probleme i pišući o njima na način da se jasno prepoznaju u tekstu…..Baš kako to radi u tekstovima Fatmir Alispahić. Da li bih trebao da se ibretim što niko od „helsinških penovaca & Sons“ nije uputio komentar povodom ovog događaja? Kako – kojeg? Ovog što se najpoznatiji novinar i publicista kakav je Fatmir Alispahić primorava sudskim postupkom dokazivati ono što vascijela RS zna (pa i Srbija, samo naš nesigurni ministar ne zna) da postoje organizovane paravojne jedinice četnika koji se naoružani do zuba (naravno nelegalno) svako malo postrojavaju u za njih „ključnim“ sredinama. Prvenstveno onim uspješnim povratničkim poput Brčkog, Srebrenice, Zvornika…, pokazjući malobrojnim bošnjačkim i hrvatskim povratnicima da je ta zemlja sada njihova.Da ne govorim o opsežnoj i sveobuhvatnoj akciji hapšenja ubice(a) djevojčice povratnice Melihe Durić iz Vlasenice koja je zajedno sa svojim roditeljima u svoj svojoj bošnjačkoj naivnosti povjerovala da im Ministarstvo sigurnosti institucionalno i na svaki drugi način može obezbjediti siguran povratak! U najgorem slučaju sankcionisati bilo kakve osvetničke akcije protiv povratnika. Pitanje je zašto ministar (ne)sigurnosti ne traži odgovornost političara iz manjeg BH entiteta koji prešutno podržavaju i propagiraju ovakve aktivnosti osim ukoliko i on ne želi „da im sude sudije muslimani“!? Na kraju da poentiram: Zaista Fatmire, koliko je bitno biti Bosnjak u svemu ovome što ti godinama rade?

Komentar april 2013 god.