Primjer bošnjačke lukavosti

Bošnjaci su silom prilika bili i hrabri i odvažni i srčani ali često i lukavi. U prilog ovoj tvrdnji donosimo vam tekst o lukavosti Bošnjaka i njihovoj neprestanoj borbi „protiv vlasti i žena“, koga god ona predstavljala. Bilo Rimljane, Ugare, bilo Turke ili Austrijance, bilo komunističke vlasti pa sve do današnjih dana. Ovaj događaj je dokumentovan i iscrpno opisan u starim knjigama.

„Prije nego li odosmo putem ka Travniku dođe jedno jutro pred austrijskog konzula Lazo Šobata iz Trešelja sa svojom domaćicom odnosno suprugom Stojom i podnese tužbu. ( Selo Trešelj nismo uspjeli naći na mapi što znači ili je naziv sela promjenjen ili je selo napušteno usljed ratova, protjerivanja,iseljavanja … op.a.).

– Evo mene i moje supruge koja mi je kao udovica u kuću dovela svoje petoro djece iz prošlog braka. Sa svojom prvom ženom sam i ja imao svojih petoro djece. Dvoje nam je umrlo pa nam je ostalo njih osmoro. Juče, 5.maja, slavili smo Đurđevdan. Pošto smo ručali odu djeca vani a sa njima i petnaestogodišnja pastorka Trivuna. Ne prođe malo, eto ti Đurađa Balabana bećara i lopova zajedno sa Đurđem Šobatom i Damjanom Dukićem. Oteše na silu moju pastorku i kroz šumu odoše sve do Maglaja. Do tamo joj se trag dao pratiti, poslije Maglaja nikako. Sad, pomagaj ti meni gospodine, pomagaj od neba do zemlje, u te ja gledam. Kako ti kažeš tako će i da bude.“

Austrijskom konzulu bi žao Laze a pogotovo njegove supruge koja je tužno plakala za svojom otetom kćerkom.  Konzul posla Lazu sa uposlenikom konzulata do murida da mu ovaj pomogne. Kada je murid saslusao priču Laze iz Trešelja naredi zaptiji (stražar, redar koji održava red op.a.) da krene u potragu za Balabanom i Dukićem te da vrati otetu djevojku. Lazo Šobata krenu takođe u potjeru za njim ali drugim putem. Suprugu je ostavio kod konzula u Travniku da ga sačeka dok ne dovedu otetu kćerku Trivunu.  Mi odosmo na put, ne znajući šta će se desiti i da li će djevojka biti vraćena uplakanoj majci. Naše prvo pitanje kada smo se vratili iz Banjaluke je bilo: „ Šta se desili sa otetom djevojkom?“ Tada smo saznali nevjerovatnu priču.

Otac Lazo i otmičari njegove pastorke bili su u dogovoru te je Lazo  austrijskom Konzulatu podnio tužbu samo iz razloga što Stoja, Lazina supruga, nije nikako htjela da se pomiri sa udajom svoje kćerke. Kada je svoju suprugu ostavio u austrijskom Konzulatu da čeka njega i potjeru koja je organizovana za otetom pastorkom, on se u tajnosti sa „otmičarima“ vratio svojoj kući, organizovao i prisustvovao svadbi pastorke Trivune, dao popu dozvolu za crkveno vjenčanje i ispratio je sa njenim, sada već zakonitim suprugom, njenoj novoj kući. Kada je sve bilo gotovo, dođe po svoju ženu u Konzulat i reče da je sada sve gotovo, da je prekasno za plač i suze i da je džaba tužiti se kadiji zbog ove situacije. Kći se već udala a on je dao svoj blagoslov čime su ispoštovani svi običajni, zakonski i vjerski principi udaje u to vrijeme te da povratka „na staro“ više nema.

Odlomak iz knjige: „Putovanje po Bosni“, str. 113

PS. Tekst smo neznato prilagodili današnjoj gramatici bosanskog jezika.