Bosanski pâs (pojas)

Period srednjovjekovne Bosne je obilježeno specifičnim kulturno – historijskim tokovima te bizantskim, gotskim,mediteranskim, orijentalnim, italijanskim ( malo Bošnjaka zna da je  dvor Stjepana Kosače bio potpuno opremljen i uređen renesansnom duhu !) i austrijskim utjecajima. Sve to zajedno davao je bosanskoj umjetnosti poseban šmek koji sa pravom danas možemo nazvati BOSANSKI STIL!

Taj stil je prepoznat u umjetnosti,modi,arhitekturi … ali se malo zna da je izrada nakita u Bosni podrazumjevala i autohtoni bosanski „reljefni“ nakit koji je bio nadaleko poznat kako po čistoći zlata tako i po bogatstvu ukrasa i njegovoj skupocjenosti. Na prvom mjestu u ovom segmentu (izradi nakita, zlatarstvu) se nalazio bosanski pâs za kojeg bosanska historičarka Desanka Kovačević-Kojić kaže da se prema broju arhivskih podataka može zaključiti da su upravo oni karakteristični za bosansko zlatarstvo.

Historijski podaci nam govore da su mnogi bosanski pojasevi ili na starobosanskom „bosanski pâs“ bili predmet istraživanja, divljenja zapadnih zemalja dok je na našu žalost veliki broj bio u zalogu kod Mlečana, Dubrovčana.

U depozitu kojeg su zajednički otvorili Sandalj Hranić, njegova žena Katarina i njena majka, banica Anka Vukčić Hrvatinić, te davne 1406. godine, nalazio se i pâs sa srebrenom verigom težine oko 7,5 kilograma kao i dva uznosita i dva niska pozlaćena pâsa.

Druga Sandaljeva žena Jelena deponuje u Dubrovniku 1441 godine srebreni pozlaćeni pâs na plavoj tkanici i jedan pâs na crvenom hazdeju (skupocjenoj tkanini) izvezen srebrom.

Srebreni pâs na plavoj tkanici spominje se i u njenom testamentu iz 1442. godine, a u testamentu hercega Stjepana iz 1466. godine spominje se pâs “činjen s biserom” i još dva pojasa koje ostavlja svojoj trojici sinova.

U testamentu kneza Pribislava Vukotića iz 1475 godine, pored nekoliko njegovih srebrenih pâseva i pâs eva od žene Doroteje nalazi se i knežev veliki srebreni, pozlaćeni pâs izrađen na bosanski način.

Posebno je bio na glasu široki luksuzni pojas koji su stranci nazivali „široki bosanski pojas (pâs)“ (centura larga bossignana), napravljen od zlata ili srebra, ukrašen biserima i dijamantima. U oporuci velikaša Hranića-Kosače spominje ih se nekoliko: „pâs lijep i velik zlatan na crvenom platnu“, „“pâs biseran na crvenoj podlozi“, „pâs činjen biserom“ itd. Težina nekih je dosezala i do dva kilograma. Za takve pâseve u dokumentima se navodi da su vrijedili koliko ergela najboljih konja, drugim riječima, vrijedili su pravo bogatstvo.U Srebrenici je 1436. godine vojvoda Petar Kovačević dao jednom trgovcu kao zalog za 200 dukata ženski pozlaćeni srebreni pâs. Cijena zlatnih pâseva ukrašenih biserima i draguljima iznosila je na hiljade dukata. Ostalo je zapisano da je kraljica Jelena Gruba imala nekoliko takvih pâseva. Kada je bila skinuta sa prijestolja, neke je založila u Dubrovniku. Na nadgrobnom spomeniku kraljice Katarine koj se nalazi u crkvi Ara Coeli u Rimu također se vidi široki ukrašeni pojas (izvor Prof. E. Imamović).

Interesantno je da se dvoru Kosača, sredinom XV stoljeća našao flandrijski zlatar Vacher Rambot iz Bugesa sa sinom Rajmondom. Pretpostavlja se da je iskovao jedan zlatni pojas, te još neke dragocjenosti, po nahođenju Kosača koji su “zahtijevali određene specifičnosti” na izradama.

Kod bosanskih pojaseva se ističu muški i ženski pojasevi izrađeni od srebra i zlata, te pozlaćeni. Da nisu samo Bošnjani nosili bosanske pojaseve svjedoče i brojni navodi o bosanskim pojasevima u posjedu dubrovačke gospode, koji su završavali kod dubrovačkih trgovaca kao garancija za pozajmljeni novac, a potom su ih kupovali vlastelini. Tako je na jednoj licitaciji, pošto dug od 50 dukata nije vraćen, prodan pâs izrađen bosanskim stilom, braći Staretići od strane dubrovačkog zlatara Andrije Sorkočevića. Jedan prodan u Splitu je procijenjen na 30 dukata, drugi na Korčuli 1455. godine za 54 dukata, jedan u Splitu 1438. godine za čak 230 dukata, a pripadao je bosanskom knezu Restoju.
Kao što vidite, Bošnjani kao autohtoni narod ovog područja u svojoj državi je razvio specifičan stil izrade nakita. Taj nakit je u većini slučajeva netragom nestao usljed pljačke, otimačine,krađe od strane i neprijatelja i prijatelja (?!) Bosne. O jednom slučaju klasične prevare i nelegalnog iznošenja bosanskih dragulja pisali smo na našoj web stranici ( vidi link …  https://bosnjani.com/2021/12/14/oteti-kupreski-dragulj/ ).

Naravno, krivica nije uvjek i isključivo na drugima. Veliki dio krivice snose sve dosadašnje i ova aktuelna vlast u BiH koja nije smogla snage da iznađe rješenja za povrat našeg opljačkanog blaga .

I tako, Bosna i njen narod Bošnjani i pored silnog bogatstva i historijskih fakata sa kojim su raspolagali ( i još uvjek raspolažu) lagano bivaju svedeni na vrlo siromašnu i teritorijalno ograničenu vjersku grupu, narod bez identiteta. Nije kasno da se situacija promjeni u korist Bosne i Bošnjaka. Pitanje je naše volje za tim. Koliko mi u stvari želimo skinuti vrijedni bošnjački dragulj sa Napoleonove krune gledati kao stalnu postavku u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. A, priznaćete, za tako nešto je potrebna snaga… i gore i dole!