Bratimljenje kod starih Bošnjana

Bratimljenje je stari običaj koji je bio raširen prvenstveno među ratničkim staležima. Vjerovatno je nastao usljed prijeke potrebe da će mu njegov pobratim u slučaju neke prijetnje, teškog ranjavanja ili zarobljeništva pomoći kao i svom bratu.

U staroj Bosni je taj običaj bio čest do dolaska islama na ove prostore kada Bošnjaci islamske vjeroispovjesti prestaju sa ovim običajem dok ga (prvenstveno pravoslavna!) crkva preuzima od Bosne i svojata kao nešto religijsko i svoje autohtono tako da su često „pobratimstva“ obavljana i u sklopu crkvenih obreda. U samom činu bratimljenja krv je imala bitnu ulogu, jer takvim činom osoba koja nije u krvnom srodstvu sa osobom sa kojom se bratimi, dobija takav ili čak povlašteniji status od rođene braće i sestara.

Mongoli su npr. miješali nekoliko kapi krvi u čaši vode ili mlijeka koju su pobratimi pili iz jedne čaše.  Kod Germana budući pobratimi su imali poseban ritual. Skinuli bi odjeću i obuću sa gornjeg dijela tijela i sjeli u iskopanu rupu u zemlji ( zemlja kao majka života simbolizovala je u ovom činu novo rođenje). Nakon zasjecanja ruku nekim oštrim nožem istiskali su krv iz rana u sopstvene otiske stopala u zemlji. Nekoliko kapi krvi su miješali i sa pivom ili medovinom koju su naizmjenično iz jedne čaše morali popiti.  Prvi i posljednji gutljaj su bili, kao znak žrtve, predodređeni za germanske “bogove “ i bivali su prosuti po zemlji.
Ne treba zaboraviti običaj pobratimstva američkih indijanaca o čemu smo upoznati kroz holivudske filmske spektakle a koji su, dokazano je, postojali kao historijski fakt.

Usljed turskog prisustva na području stare Bosne i šire te kulturne i svake druge izolacije ovih prostora mnogi putopisci su koristili ovu etnološku poslasticu i pisali o bratimljenju među Bošnjanima raznih religija, mada ne u onoj mjeri koju ova tema i zaslužuje. Tako putopisac Jozef Holeček konstatuje da je „Idealno prijateljstvo dvije osobe istog pola, koje je kod nas već potpuno zboravljeno, u Crnoj Gori predstavlja čestu pojavu”.

Evlija Čelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka u knjizi “Putopis” na str 146. i 147, piše kako je u Bosni musliman spasio život pobratimu kršćaninu…

“…Jedan krajiški gazija, međutim, bio je sakrio jednog kršćanina-haramiju u kožu. Kad su toga junaka i onog nevjernika, koga je on čuvao, prijavili paši, paša se rasrdio i naredio:
„ Odmah mi dovedite toga čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio“.
Kad su obojica došli na stratište i kad je paša naredio: „ Odmah krvnika!“ ovaj se junak savio oko vrata svoga zarobljenika, te pomažući i plačući reče:
„Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojištu, mi smo jedan drugom dali vjeru. Ako njega pogubiš, on će s mojom vjerom otići u džennet i to će za mene, jadnika, biti šteta, a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovog zarobljenika“.
Kad je odvažni paša upitao: „ Hej, gazije, šta je ovome čovjeku?“  serhatske gazije mu odgovore:
„Kad naši junaci na ovoj našoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu mu se na vjernost. Kršćanin da vjeru muslimanu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet, (zada vjeru kršćaninu) i rekne: – Ako ti padneš nama u ropstvo, i ja ću tebe izbaviti od Turaka. I tako dadu jedan drugom čvrstu vjeru rekavši: – Tvoja je vjera moja, a moja je vjera opet tvoja. –Je li? – Jest. –Zatim laznu međusobno krvi. Tako se pobrati musliman s kršćaninom. Eto u ovom slučaju ovaj nevjernik je pobratim ovoga gazije. On je nekada izbavio iz ropstva ovoga muslimana. Sada je, eto, taj nevjernik što je u rukama ovih ljudi postao sužanj. Ako ga (njegov pobratim) sakrije i ako se on spase, onda je on ispunio svoju zadanu riječ i vjeru. Zatim bi od njega uzeo svoju vjeru, a njemu vratio njegovu vjeru. A ako sada ovaj kršćanin bude ubijen, on ide u džennet (raj), a ovaj (musliman) ide u džehenem (pakao) s vjerom nevjernika. Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest”.
Kad su to sve kazali paši, on je rekao: „Oslobađam ih obojicu“. – Na to obojica nokat u ledinu i iščezoše. Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom.“

Češki patriota i putopisac Jozef Holeček u knjizi iz 1877., „Crna Gora“,navodi na str. 70 : „Crnogorac kod Turčina ( Čitaj Bošnjaka islamske vjeroispovjesti op.a.) poštuje junaštvo i kad u svom protivniku prepozna dobroga junaka, rado s njim stupa u odnos pobratimstva“.

Mis Paulina Irbi u knjizi „Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi” iz 1868 god., ( čije dijelove smo već obrađivali na našoj stranici op.a.), na 486. str. iste knjige, piše: „…pa tu se nešto poverljivo razgovaraše sa Bošnjakom. Razgovor se vodio o ratu koji će da bude i Andrija mu predloži da se pobratime i da se u boju jedan pored drugog biju. Uzajamna je obveznost ovake braće ovo: Ako se ko od njih lahko rani, onda ga pobratim njegov iznosi iz boja, ako li se rani teško pa nema izgleda da će se spasiti od neprijatelja, onda je njegov pobratim taj koji valja da mu odsječe glavu.“