Putopis od Save do Adrije – 2 dio

Koliko nas je, još dok smo bili djeca sanjalo o tome da u naše ručice dospije vremenski uređaj tzv. vremeplov koji bi nas jednim pritiskom na dugme vratio u prošlost gdje bi vidjeli kako je to u stvari nekada izgledalo. Svakom od nas , tek kasnije to biva jasno, da su vremeplovi svugdje oko nas. Takoreći na dohvat ruke. Knjige. To neprocjenjivo blago, ti pisani snovi, nade, čežnje,putopisi i zabilješke. Za ovaj drugi dio vozimo se od Maglaja preko Žepča do Vranduka.… Uživajte …

Od Doboja juri željeznica dalje na jug sve uz rijeku Bosnu. Nje više željezna pruga ne ostavlja sve do Sarajeva. Iza postaje Usore prijeđe parni stroj prviput rijeku Bosnu i zatim ju slijedi desnom obalom. Lijevom je obalom uzduž cijeloga puta sagrađena krasna i čvrsta cesta za kolni promet. Na gdje kojim su mjestima okolne pećine tako stisle korito rijeke, da je jedva ostalo mjesta za željezničku i kolnu cestu. U tom slučaju usječeni su putovi očito velikim naporom i troškom u tvrdim obroncima brijega. Uzina tih putova osobito se ističe kod postaje Trbuka. Gore su se ovdje s lijeva i desna tako približile koritu Bosne, da su jedva našle mjesta kolna i željeznička cesta. To su što viši što niži obronci istočne Ozren planine i zapadnoga Crnoga vrha.
Svi su ti obronci i vrhovi zarasli krasnim šumama, iz kojih crpe trgovci silnu građu. Sasvim nisko prigorje rodi lijepim kukuruzom i povrćem. Od voća su na glasu izvrsne šljive. Tako zanimljivim krajevima dopire željeznica do postaje Maglaja, prebacivši se opet čvrstim željezničkim mostom pred Maglajem na lijevu obalu Bosne.

Maglaj i Žepče

Maglaj se prostire na trima kosama, što se sredi k Bosni od planine Ozrena. Divan li je i pun čara zbog svojih prirodnih krasota tvrdi Maglaj! Pravim su mu uresom okolna brda sa svojim zelenim šumicama, koje ga toli dražesno obrubljuju sa svih strana. Prešavši parni stroj ispod Žepča opet na desnu obalu Bosne, juri prekrasnim krajevima na jug napram Zenici.

Cesta, koja je od Maglaja do Žepča ostavila obalu rijeke, opet se je ispod Žepča stisnula niz strmine lijeve obale Bosne. To su valjda najljepši krajevi, kojima juri bosanska željeznica – izuzevši prezanimljivu vožnju od Sarajeva preko Ivan planine u krajeve hercegovačke.

Divan li je pogled na te zanimljive gore s njihovim izbočitim stijenama i raznoličnim glavicama. Vidiš, kako rasvjetljuje gdjegdje žarko sunce klisuraste strmine tih vrhunaca, dok su im brda zarasla sve do podnožja bujnim i gustim šumama, koje se dosta naglo spuštaju k zelenim obalama Bosne. A Bosna? Bistra kao riblje oko hrli veselo preko valutičavoga kamenja čas brže, čas laganije – kako su ju već gdje stisnule strmene obale u svoje nerasklimane kliješte. U tim veoma krasnim prodolicama nađe i manje pažljivo oko u hitnji željeznih kola svaki čas novih sve to ljepših i čarobnijih prizora.

Vranduk

Nu kruna svih tih čarobnih slika božje prirode svakako je još prije Zenice okoliš Vranduka, turskoga sela sa željezničkom  postajom istoga imena. Nikada neću zaboraviti krasnoga vrandučkoga klanca. Nitko nije još onuda prošao, a da se ne bi i poslije s ushitom sjetio i spomenuo divnoga toga kraja. Vranduk ostavlja u svačijem srcu poradi svoga zanimljivoga okoliša neizbrisivu uspomenu. Kod Vranduka su se gore tako ispreplele, da si je i onako izmučena Bosna preko kamenja uskim gudurama jedva našla prolaza. Tu stvara Bosna veliki i veoma zavinuti luk, da obađe odlomak visoke Želetve, tvrdu pećinu preko 500 m. visokoga Vardišta. Željeznica s jedne, a kolna cesta s druge strane utisnute su ovdje u strme hridi.Vranduk je posljednja postaja do Zenice.

U sljedećem putopisu, pišemo o trasi Zenica -Lašva. Do tada, razmislite u kako lijepoj državi mi živimo ! Čitamo se za dva dana u tačno 09:00h na www.bosnjani.com …