Iz Arnautluka u Bosnu

…Niko se tako ljubazan ne pokazivaše kao kadija, ličnost koja nam se po drugim mjestima rijetko kad i približavaše. On je bio visok, lijep čovek s evropskim crtama na licu i podsjećaše čoveka na ono kako su vlasteli njegovi pretci mogli izgledati kad prvi put povezaše turban…

Dragi Bošnjani, 28.09.1993 godine je naš dan ponosa, dan naše radosti. Tada smo vratili naše historijsko ime Bošnjak ( arhaizam Bošnjanin) koji smo stoljećima časno nosili i za to ime ginuli. Desilo se to prije tačno 28 god. Ima tu doduše i neke numerološke simbolike . Po numerologiji, broj 28 predstavlja osjećaj nezavisnosti, ambicioznosti te truda oko cilja kojem se teži. Ovaj broj je znak da najbolje radite u grupama gdje se ističe sposobnost timskog rada. Ovo je broj analitike gdje su sitni detalji vrlo važni.  Upravo, tim povodom posebno se bazirajući na ovu posljednju rečenicu predstavićemo vam jedan vrlo zanimljivi dio teksta iz knjige : „Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi“ autora  britanskog putopisca, simpatizera Balkana i borca za žensko pravo glasa Gđe. Adeline Paulina Irbi ( 1831 – 1911), poznatija u Bosni kao  Mis Irby  te spisateljica i špijunka Gđa.Džordžina Mjur Makenzi (1833 – 1874) koja je objavila knjigu za koju je heroj liberalizma  i najdugovječniji premijer Velike Britanije Vilijam Gledston rekao da je “najbolja engleska knjiga koju sam vidio o istočnim poslovima”.

Obje autorice su isticale vrijednost kršćanstva i kao spisateljice nastupale sa pozicije kojom su isticale zasluge nekih pojedinaca pa čak i preuveličavale određene historijske događaje za koje već odavno znamo da nisu tako tekli. U svojim pisanjima su iskazivali odrerđenu dozu odbojnosti, netrpeljivosti spram islama i muslimana Balkanskog poluotoka kao i žal za nekim „kršćanskim“ i „srbijanskim” vremenima te nadu da će ipak „otpadnici“ doći „tobe“.

Zašto za ovaj, Bošnjacima važan datum, prenosimo jedan ovakav  tekst ?! Zato što upravo od ovokvih osoba možemo spoznati kolika je naša vrijednost, koliko smo autohtoni kao narod i koliko nam je historija slavna. Izdvojili smo iz pomenute knjige dio iz poglavlja XX „Iz Arnautluka u Bosnu“ gdje su Engleskinje, na volšeban, tada prihvatljiv način opisale situaciju u vezi Srbije i Albanaca te Srbijanaca i Bosne i Bošnjaka u njoj.
Tekst iz knjige  prenosimo onako kako ga je štampala Državna štamparija Srbije davne 1864 god. Uživajte …

… „Na podnožju brda zvečanskoga leži varošica Mitrovica i samo malo izvan varoši stoji jedan han, označavajući među Bosne i Arnautluka. Pored hana ima jedan veliki kamen i ovdje obično putnici Muslomani prelazeći iz jedne zemlje u drugu kolju ovnove kao žrtvu u znak zahvalnosti što sretno do ovdje putovaše.

Međa, koju predstavlja kamen mitrovički ne tiče se hrišćanskoga naroda koji je ovdje i s jednu i s drugu stranu Srbin pa zemlju i s onu stranu kamena zove Starom Srbijom, a za bosansku granicu veli da se počinje tek mnogo dalje na sjeverozapad. Ali za muhamedance i s jednu i drugu stranu ovaj kamen žrtvenik čini pravu granicu. Muslomani u Arnautluku albaneski su doseljenici a Muslomani u Bosni otpadnički potomci slovenske aristokratije. U Bosni Muhamedanac ne samo da ima više važnosti no u Albaniji, nego on tu drži zemlju kao sopstvenik još od starina jer veći dio bosanskoga plemstva pomuslomanio se tek s krajem petnajstoga vijeka a srpska seoba iz Stare Srbije izvršila se tek s krajem sedamnajestoga vijeka pa Arnauti poturice tek tada zauzeše zemlju kao soptvenici. A i položaj Hrišćana u Bosni razlikuje se od njihova položaja u Arnautluku.
U Staroj Srbiji, gdje se one vlastelinske porodice što ne izgiboše, preliše malo po malo u narod, zadahnuše ovaj svojim historijskim uspomenama svojim ponositim postojanstvom i ratobornim duhom. Otuda,mada u poznije doba, Arnauti dođoše do vlasti usvojivši osvojnikovu vjeru, opet Srbin se još jednako oseća da je uzvišeniji i bolji od njih; a slaba privrženost otpadnika k novoj vjeri čini te ih Srbin ne mrzi toliko kao Muslomane koliko kao divljake i razbojnike.

U Bosni su stvari išle sasvim drukčije. Tu hrišćansko stanovništvo čini onaj red naroda koji je prije nego što Turci dođoše zauzimao najniži red u narodu, dok Muhamedanci predstavljaju red ljudi, koji su još od vajvada bili vojnici i sopstvenici zemlje. Otuda se u Bosni antagonizam vezuje više za vjeru no u Arnautluku jer razlika u vjeri a ne razlika rase, ovde je glavna pregrada između bosanskoga Hrišćanina i Muhamedanca. Uklonite ovo pa su oni jedan narod. (!!!)

Vrlo je zanimljivo opaziti, da Hrvati pa i Srbi u kneževini koje više ne gaze muslomanski begovi, pogledaju na muhamedanske Bošnjake s velikom filozofijom pa i velikom dopadljivošću, kao na braću i na ostatak starog slovenskoga plemstvam. Oni se u nekoliko ponose kad kažu da je Bošnjak bio „ laf koji je čuvao Stambul „, da su neki od najslavnijih turskih vezira bili Bošnjaci, pa se još i samim tim diče, što i po stasitosti i po muškome ponašanju bosanski beg daleko nadmaša Osmanliju. Bosanskim Muslomanima ne će biti teško da zadobiju dobre uslove pri stupanju u političku svezu ma s kojim od slobodnih jugoslovenskih naroda. Ali teško ponošljivome i silovitom begu ako bude ostavljen na milost i nemilost svojoj raji kad se ova digne.

Što se nas samih tiče mi smo proputovale veći dio Bosne i nemamo čim da se žalimo na Muslomane koji se tako izlivaše u učtivosti, da se u onoj otvorenosti i pažljivosti kojom nas predusretaše ogledaju ljudi starinskoga plemstva. Sada na ovome putu ma da su nalozi da nas dočekaju predusretljivo, bili jednaki kako za Vučitrn tako i za Mitrovicu opet u ovome poslednjem mjestu nađosmo doček koji pokazivaše kako drukčije bijehu ovde voljni da ih protumače.

Prvo što vidjesmo približivši se bosanskoj granici, bijaše jedna četa konjanika bogato odjevenih i naoružanih; malo čas opazismo da je tu ne samo mudir i kadija nego i cijeli medžlis. Sve to bijehu veličanstveni ljudi i dobrodošlica kojom nas dočekaše bijaše veoma gostoljubna. Kad na njihov pozdrav na arapskome jeziku, mi odgovorismo srpski, odmah se led otopi pa se oni upustiše u razgovor s iskrenom usrdnošću. Navališe da se, kad već ne ćemo da konačimo u Mitrovici, bar poodmorimo i da se malo jela prihvatimo; pa na ovu nas cel povedoše ne u kakav skromni stan hrišćanski, već u najbolju kuću muslomansku u varoši, tu svi posjedaše pa onako u svečanome skupu piše kafu s nama. Soba u kojoj nas ovako častiše bila je vrlo lijepa i pokazivaše na sebi da pripada starinskoj familiji, jer biješe puna staroga oružja i porculana kao i drugih porodičnih dragocenosti. Mi razgovarismo neko vrijeme prijatno pa između ostaloga upitasmo ih da li su služili u poslednjem crnogorskom ratu. Kao obično odgovor bješe:
“ Nismo! Arnauti jesu ali Bošnjaci nisu.“
Da li je Sultan zadobio što god ovim ratom ?
„Dobio je natrag nešto malo Vasojevića !
A zar nije dobio Cetinje ?
 „Za cijelo ne!“

Niko se tako ljubazan ne pokazivaše kao kadija, ličnost koja nam se po drugim mjestima rijetko kad i približavaše. On je bio visok, lijep čovek s evropskim crtama na licu i podsjećaše čoveka na ono kako su vlasteli njegovi pretci mogli izgledati kad prvi put povezaše turban. On se ponošaše svojim poznavanjem arapskoga jezika ali se savršeno gadio turskoga, a jako je ljubio svoj maternji jezik. Mi smo prilično dobro znale obične srpske razgovore pri sastanku, pa se njemu činjaše da mi znamo mnogo više njegovoga jezika no što smo doista znale.
„Baš mi je milo što čujem gde govorite bosanski, ja sam Bošnjak!“
Pa onda nas pitaše za naša imena. Na jedno od njih napravi dosjetku i reče da jedan slog njegov znači na arapskome jeziku „veličinu“.

Kad pođosmo, i on i svi drugi ostali ispratiše nas, i prije nego što ćemo pojahati konje mudir nam predade jednu kitu ruža.
Ali ove muslomanske učtivosti skupo su nas stale, pa nas opet staviše u položaj onih putnika koji putujući kroz evropsku Tursku dolaze u dodir samo s Muslomanima. Ono isto osjećanje što navede mitrovičke Bošnjake da smatraju za čast da nas ugoste, učinilo je te ne dadoše raji da s nama progovori. Mi prođosmo mimo nekolike Hrišćane koji stojaše uz put da bi nas bolje vidjeli, i zaustavismo se da ih zapitamo što o gradiću na brdu ali oni rekoše da su stranci, i očevidno ne imadoše volje da govore …..

Kako to da SVI , Englezi, Francuzi, Italijani, Mađari pa evo Srbi, Crnogorci,Hrvati znaju da su Bošnjaci autohtoni narod plemenitog roda a jedino u našem korpusu se i dan danas vode rasprave da li smo Muslimani, muslimani,Jugosloveni,Bosansci,Hercegovci,BiH-ovci,internacionalisti i šta sve ne samo ono što jesmo i što je tako očito ... odbijamo.
Ko zna, možda nam pomogne numerologija sa početka teksta, ako već mi sami sebi pomoći nećemo!