Miševi i Bošnjaci

Često se pitamo kako smo ovakvi ljudi postali? Šta se to u nama kao razumnim ljudskim bićima poremetilo, promjenilo, kako to da smo prihvatili živjeti jedan „dugogodišnji eksperiment“? Odgovor na sva ova pitanja možda leži u jednom američkom naučnom istraživanju „Univerzum 25” kao jednom od zastrašujućih opservacija u historiji nauke. Njegov eksperiment je sproveden zajedno sa državnim Nacionalnim institutom za mentalno zdravlje (NIMH).

Naime, naučnici su praćenjem ponašanjem kolonije (ovu riječ shvatite na pravi način!) miševa, pokušali objasniti razvoj ljudskog društva. Ideja je došla od američkog naučnika-etologa (istraživač ponašanja) Džona Kalhuna (John Calhoun) u periodu 1960-tih i 1970-tih godina. On je u principu napravio “idealan svijet” tačnije ograđeni kontrolisani prostor (ali miševi to nisu znali, zar ne?!) u kojem će stotine miševe živjeti i razmnožavati se.
Taj utopijski “raj miševa“ predstavljao je posebno dizajniran prostor sa idealnom klimom, temperaturom od 20 C u kojem su ovi glodavci imali obilje hrane i vode, veliki životni prostor bez ikakvih prirodnih grabljivaca, bolesti i opasnosti koje ih vrebaju vani u prirodnom okruženju. Zdravstveno stanje miševa su stalno kontrolirali  veterinari.
Svaki put, pošto je eksperiment ponovljen 25 puta startalo se sa četiri (4) para miševa koji su se za kratko vrijeme počeli razmnožavati, što je rezultiralo ubrzanim rastom njihove populacije.

Kada je broj glodara dostigao 600 jedinki, između njih je formirana hijerarhija i tada su se pojavili tzv. “jadnici“ ili „autsajderi“. Veći, snažniji su počeli napadati manje, slabije koji su postali žrtve njihovog agresivnog ponašanja. “Autsajder“ je prepoznat po izgriženom repu, počupanom krznu i tragovima krvi na tijelu. To su bile prvenstveno mlađe životinje, koje nisu mogle pronaći društvenu ulogu za sebe u već izgrađenoj hijerarhiji miševa. Problem je naišao na činjenicu da su u idealnim uslovima miševi jako dugo živjeli, ostarjeli miševi nisu činili mjesta mladima. Zato je agresija često bila usmjerena protiv najmlađih miševa. Nakon isključenja iz društvenih tokova i guranja na margine društva, mužjaci autsajderi su se psihološki slomili, nisu više pokazivali agresivnost, nisu štitili svoje trudne ženke i odbijali su preuzeti bilo kakvu društvenu ulogu.

Trudnice su postajale sve nervoznije, jer su sa sve većom pasivnošću mužjaka sve manje bile zaštićene od slučajnih napada. Kao rezultat toga, nezaštićene ženke su pokazivale sve više agresivnosti, često se boreći za zaštitu svojih potomaka. Kako je vrijeme odmicalo, ženke su pokazivale sve agresivnije ponašanje, izolacijske elemente i nedostatak reprodukcijskog raspoloženja. Paradoksalno, agresivnost sada biva usmjerena ne samo protiv stranaca nego i prema vlastitoj djeci. Često su ubijale svoju djecu, mijenjale često gnijezda i selile se na više pozicije u “mišjem raju”. Kao rezultat svega stopa nataliteta je značajno pala i stopa smrtnosti među mladim životinjama se uzdigla na značajan nivo.

Uskoro je počela posljednja faza postojanja “mišjeg raja” – faza D. U tekstu ćemo je zvati “faza smrti” kako je John Calhoun i nazvao. Simbol ove faze postao je pojava nove kategorije miša, kojima je data oznaka “lijepi”. To su bili mužjaci koji su pokazali ponašanje netipično za svoju vrstu, koji su odbili da se bore za teritoriju i udvaraju se ženkama koje opet nisu pokazale interes za parenje i bile su sklone pasivnom načinu života. Oni su odbijali svoju prirodnu ulogu čuvara, ratnika, zaštitnika, ljubavnika,očeva…. “Lijepi” su samo jeli, pili, spavali i čistili svoje krzno, izbjegavajući sve sukobe i ispunjenje bilo koje društvene funkcije. U jednom trenutku, “lijepi “ i “izolirane ženke” činili su većinu stanovništva.

Usljed nepostojanja želje za parenjem, odgojem mladih,maloljetničke smrtnosti, nulte stope reprodukcije i pronalaskom (uspostavljanjem) neke značajne, svrsishodne uloge unutar društva,  kako je vrijeme odmicalo među miševima je uočen homoseksualizam te je uprkos činjenici da je bilo dosta hrane a na opšte iznenađenje naučnika došlo do velike pojave kanibalizma među životinjama.

John Calhoun je zajedno sa svojim kolegom dr. H. Mardenom sproveo niz eksperimenata i u tzv. „trećoj fazi smrti“ koja je bila autonomna od glavnog eksperimenta. Male grupe miševa, svih uzrasta i načina ponašanja odvojene su od „mišjeg raja“ i premještane ponovo u idealne uvjete gdje nije bilo prenaseljenosti i agresije. Na čuđenje istraživača, “lijepi” i „ izolirane ženke“ nisu promijenile svoje ponašanje, nastavile su odbijati parenje i nisu obavljale društvene funkcije vezane za razmnožavanje. U toj fazi nije bilo trudnoća i miševi su prirodno umrli. Takvi rezultati su pronađeni u svim premještanim grupama. John Calhoun je ponovio isti eksperiment još 25 puta, i svaki put je rezultat bio isti. Calhounov naučni rad je korišten kao model za tumačenje društvenog kolapsa, a njegovo istraživanje služi kao centralna tačka za proučavanje urbane sociologije.

Trenutno smo svjedoci direktnih paralela u današnjem društvu gdje žive slabi, feminizirani,obrijani muškarci bez imalo vještina, ratobornosti, bez roditeljskog instinkta i instinkta zaštite žive pored pretjerano uznemirenih i agresivnih ženki koje streme ka “višim gnijezdima “ (pozicijama gore) bez majčinskog instinkta i želje za potomstvom.

A sada pitanje za naše čitaoce?!  Da li ste čuli za naučni eksperiment o ponašanju ljudske zajednice nazvan “Dejton-Bosna-2025”?