Zaborav

Zaborav. Čudna neka tajna bošnjačkog bića. Tajna koja nas u našim očima čini zagonetnim, zanimljivim, ponekad važnim. U očima drugih slabim, ranjivim.

Zaborav. Čudna neka tajna bošnjačkog bića. Tajna koja nas u našim očima čini zagonetnim, zanimljivim, ponekad važnim. U očima drugih slabim, ranjivim.

Zaborav. Vrlo čudna tajna bošnjačkog bića.  Tajna koja naš život čini težim a njima lakšim.Tajna koju će naš narod srčano braniti nalazeći hiljade razloga ZA zaboraviti  a ni jedan zašto pamtiti, pisati, prenositi.

Zaborav. Kako ta riječ odvratno zvoni iz naših usta (uma !).

Zaborav. Kako se neprijatelji Bosne naslađuju tom rječju. Još kad je sprovedemo u djelo ?! Njihovoj sreći nikad kraja.

Ključ našeg opstanka, biološke, političke, kulturne, privredne, turističke i svake druge budućnosti leži u rukama onog ko razumije, shvati zašto je samo kod Bošnjaka izražen taj autodestruktivni element i otkud taj ekskluzivitet za narod koji je napadima, agresijama, otimanju,pljački,genocidu i svakom drugom satiranju izložen već stoljećima. Da li nesvjesno živimo ulogu žrtve? Da li taj mazohizam koji ispoljavamo prema sebi ubija naše komplekse koji su nam nametnuti te se shodno tome osjećamo nekako lakše,ljepše,uglađenije. Kao kada ti u goste dođe siromašni rođak sa sela a tebi ga nezgodno predstaviti tvojim prijateljima. Pa on nakon tri dana konaka krene kući a tebe preplavi onaj pozitivni osjećaj.Međutim, ako išta u ovom procesu zaborava veseli je što se ipak nekad sjetiš. Ali, kao i sve dobre stvari, dođe to kasno. Vrijeme ne trpi našu nedoraslu i nezavršenu životnu koreografiju. Vrijeme, kao posljednji sudac svakoj generaciji ne prašta. Vrijeme kažnjava. Okrutno, bolno, neljudski. Na način da zaborav pretvori u uspomene. A tek to … to je iskonska bol. Boli kad se sjećate dobrih a boli i kad se sjećate loših trenutaka. I linija (Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica ) ” Zaborav-Sjećanje-Bol” tu završava. Na tom kraju bez početka gdje zaboravom dokazuješ da ne voliš sebe. A ko sebe ne voli, nemože voljeti ni druge. A upravo u tom kraju bez početka, u tom odsustvu sebe negdje duboko krije se taj nejasno definisani, nestvarno zamagljeni ključ ( čitaj rješenje) našeg … čega onog ?!