Nikab kao forma specijalnog rata

Specijalni rat ili hibridni rat (engl. hybrid warfare) je izraz kojim se opisuju neprijateljske aktivnosti jedne suverene države ili više njih prema drugoj suverenoj državi koje po svojim ciljevima odgovara ratu, ali koje ne uključuju element neposrednog oružanog, odnosno konvencionalnog sukoba, odnosno u kome je direktna akcija zamijenjena širokim rasponom ekonomskih, obavještajnih, propagandnih i sličnih operacija kojima se posredno ciljana država nastoji uništiti ili oslabiti kroz tzv.  subverziju.

Postoji nekoliko formi specijalnog ili hibridnog rata.

To su:
1. ekonomski – afera Agrokomerc kao uvod u agresiju na našu domovinu,
2. paravojni – organizovanje paravojnih akcija u cilju rušenja zvaničnog ustavno-pravnog poretka BiH
3. tajne akcije  – organizacija i izvršenje državnog udara npr. Fikret Abdić i njegova paratvorevina AP Zapadna Bosna.

Međutim dok su ove tri forme „vidljive“ a time postoji mogućnost brzog i adekvatnog odgovora napadnute vlasti/države na njih, najopasnija forma je četvrta. A to je forma psihološkog rata.

Srbija je, u tom pogledu najdalje otišla, koristeći bogato historijsko iskustvo  te tradiciju „jake srpske politike“ tako da se danas ne samo Bosna nego i kompletan region  vode tešku bitku sa neizvjesnim ishodom. Poznato je da Srbija u zadnjih nekoliko stoljeća na vojnom terenu obavezno gubi ali zato vrlo dobre rezultate ostvaruje na polju psihološkog rata. Još kada sa druge strane ima jednu mutavu, neorganizovanu i nepovezanu ( bošnjačku ! ) politiku kojoj je cilj isključivo brzo bogaćenje i zadržavanje na vlasti ne treba nas čuditi sav taj uspjeh srbijanske diplomacije. Da ovaj proces ne dolazi i ne traje preko noći govori sljedeći primjer psihološkog rata koji se zadnjih 100 god. u kontinuitetu vodi protiv tada Bošnjana a sada Bošnjaka. Ovo je eklantan primjer da ona Gebelsovska sto puta ponovljena laž na kraju postaje istina.

No, vratimo se našem primjeru a vama dajemo na razmišljanje da li smo u pravu ili ne.

Koliko puta smo do sada čuli da smo mi Bošnjani Turci, muslimani sa velikim ili malim M, vjerski/religiozni fanatici čije žene nosaju burke, nikabe, zarove te da je to ustvari „naša“ tradicija. U prilog tome piše se / priča se / snimaju se emisije i filmovi o masovnom skidanju burki nakon dolaska komunista na vlast. Time se, autori tvrde, „prekinuo kontinuitet tradicije prekrivanja lica, kose i očiju bošnjačkih žena“. Ne sporeći da nije bilo žena koje bez zara nisu izlazile iz kuća, pitamo se ko su onda osobe sa sljedećih fotografija, kako su izlazile bez nikaba vani i kako to da narodna nošnja bošnjačkih žena nije ni slična „arapskim odorama“ a kakvim nas neprijatelji žele predstaviti. Otpor razmišljanju da nikab, tj. totalno prekrivanje lica i očiju nije dio naše bogate tradicije nije otpor vjeri niti poigravanje vjerskim osjećajima nego pokušaj da se sa ove distance razmotri teza da li je i ovo jedan vid psihološkog rata protiv hrabrih bosanskih žena kao stubova naših porodica. Bošnjačke žene su i bez nikaba sa lijepom maramom, dugom haljinom i nakitom bile jednako čedne i lijepe što srpskoj politici nije išlo u prilog. Cilj je bio da nas se predstavi kao jedno strano tijelo na evropskom tlu a nikako kao autohtoni i kraljevski narod ovog dijela Evrope.

U nastavku pogledajte kakvu su narodnu nošnju nosili naši preci i pokušajte odgovoriti na jednostavno pitanje. Da li je i ovaj mali detalj u našoj bogatoj historiji i tradiciji već više od stoljeća na udaru srpske politike u formi specijalnog psihološkog rata.