Tetrijeb

Tetrijebovo stanište je od svih država na ovom području najraširenije bilo baš na prostoru naše domovine Bosne čime je došlo do razvoja određenih autohtonih karakteristika životinja što je bilo i predmet istraživnja svjetski poznatih stručnjaka iz oblasti ornitologije i zoologije.

U svom izvještaju tačnije istraživanju koje je objavljeno 01.07.1895 za Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu austrijski ornitolog, oolog i zoolog Othmar Reiser (* 21. Decembra 1861 u Beču; † 31. Marta 1936 u Pickern bei Marburg na Dravi) je opisao tu vrstu i njeno stanište.

Tetrao urogallus L., Auerhuhn, tetrijeb, divlji horoz (gluhan). Impozantna ova divlja perad žive u vrlo velikom broju po alpinskim i podalinskim šumama Bosne i sačinjava mnogo željenu lovinu za domaćeg i za stranog lovca. Može se tvrditi, da se tetrijebovi nalaze u svoj zemlji u šumama crnogoricama, počevši od 1000 m gore. Ove vrste imade balkansko poluostrvo izmedu svih divljih kokošiju ponajviše. Osobito mnogo tetrijebova nalazi se po Bosni u planinama oko Glamoča do planine Šujice, u Smolinu oko Žepca, dalje po šumama izmedu Trnova i Kalinovika i još po mnogim drugim mjestima.U zemaljskom muzeju imade iz raznih krajeva: tri stara mužjaka, nekoliko mjeseci star pijetao, tri kokopi i dvoje mladih u prvom paperju. Ovo dvoje mladih, koji se vrlo umiljato prikazuju, donio je sa planine Preslice g. Karaman, direktor ovdašnje tehničke škole u proljecu god. 1893. Više je puta već pošlo za rukom naći i jaja tetrijebova i dobiti ih također za zbirku muzejsku. Tako su već nađena na Stupnju kod Sarajeva, na Romaniji planini, kod Rujišta pod Veležom, kod Šujice i t. d. Jaja baš nijesu sva jednaka po obliku i velicini, ali se u boji podudaraju sa jajima svih šumskih kokošiju: žutosmeda sa više ili manje jakim crvenosmeđim pjegama. Što se tiče lova, domaći su tetrijeba lovili upravo kao što to biva i u Alpima, i to isključivo samo za vrijeme parenja u proljeće. Lovili su mužjaka i ženku ovim načinom: Lovac na jednoj zasjedi, sličnoj našim zaklonima, očekuje tetrijebove na mjestima parenja u večer ili u jutru pa puca, čim uvreba zgodu. Rijetki su oni domaći lovci, koji se umiju skakanjem približiti tetrijebu u onaj čas, kada ovaj započne svoje ljubavno pjevanje. Tim više na ovaj način love i austrijski i ugarski lovci od okupacije ovamo, pa je bilo i slučajeva, gdje se je u isto doba oglasilo do dvanaest pijetlova, tako da dotični lovac zbilja nije znao, na kojeg ce pijetla više i bolje da pazi. Kao rijetkost može se ovdje još zabilježiti činjenica, da se je u mnogim predjelima zemlje u zimnje vrijeme po koji tetrijeb u gvožda uhvatio; meni je pouzdano poznato više ovakih slučajeva. Tragovi po snijegu uputiše ljude na pravac, kojim tetrijeb prolazi, i ovdje su s uspjehom postavljali gvožda. U ravnicama nije se našao nigdje trag tetrijebovima, a ovdje kod nas u bregovitim predjelima obično se nalazi više velikih tetrijebova, nego li malih i lještaraka. Kao jednog slabo poznatog neprijatelja tetrijebova mogu da oznacim na temelju pretraživanja želuca i volja uralsku sovu (Syrnium uralense), koja boravi u priličnom broju u istim krajevima, gdje se nalazi tetrijeb.