Putopis od Save do Adrije – 10 dio

Planina Ivan pružila se od sjeverozapada prama jugoistoku između rijeka Bosne i Neretve, da bude razvodnim gorjem Jadranskoga i Crnoga mora… zarasla je bukvom, jelom i drugim drvećem. Puna je dolova, prodola i pećinastih gudura. Iz njih pišti, izbija na sve strane voda, slijevajući se podnožjem brijega u svoje potoke.

Od najstarijih vremena vodila je cesta preko Ivan-planine. Njom se je putovalo pješice i na konjima po više sati i dana iz Sarajeva u Konjic, Mostar i dalje. Tada se je teško putovalo. Bilo je to pogibeljno i zbog zvjeradi i zbog zlih ljudi. A što istom, kad je putnika zateklo nevrijeme u gustim šumama! Danas juri parni stroj preko Ivan-planine, spajajući poput lastavice za par sati Bosnu s Hercegovinom i Jadranskim morem Na vršak Ivan-planine vodi od postaje lijepa cesta. Onuda je vodio prije stari put u Hercegovinu. Ondje bi putnici stajali i odmarali se u turskom hanu. Divan li je tamo gorski zrak, ali koja hasna, kad te zvižduk stroja zove već na odlazak.
Eto Hadžića, a željeznica je davno ostavila sarajevsko polje i uvukla se u dolinu potoka Žujevine. Tu dotiče već po malo brda i pećine. Oko ti se može već do volje pozabaviti na okolnim šumama, prodorima i visokim vrhuncima. Okolo naokolo crne se šume, da podadu trgovcima svoje neiscrpivo blago. Kod postaje Pazarića izašlo iz željeznih kola nekoliko putnika s dugim okovanim štapovima i torbama o ramenu. Oni su se odavle počeli uspinjati na 2.067 metara visoku goru Bjelašnicu. Navrh gore Bjelašnice su puste hridi i kamenje.

Od postaje Pazarića do Tarčina se mjestimice znatno uzdiže i spušta željeznička pruga. Tek iza Rasteljice počinje pravo uzdizanje željezničkoga puta. Iza Rasteljice počinje na pruzi i zubača. Ona je smještena u sredini među prugama, da hvata odozdol željeznički stroj i da mu tako olakša teško uspinjanje. Pa nije to šala.

Zubačom si pomaže parni stroj na Ivan-planini put na 15.155 metara duljine. Što je željeznica sporije išla, to smo mi više uživali zbog prelijepih vidika. Ovdje se isprebacali i humci i bregovi i šume, ondje se opet strmo usjekli prodori gorski, kojima šumi kroz rasjekline pjenasta voda. Svaki korak, svaki pogled pruža ti nove sve zanimljivije prirodne slike. Još jedan zavoj i eto ti pred očima jednokatne kuće, kraj koje stade umoreni stroj, da malko otpočine. To je postaja Ivan na malom zaravanku, na najvišoj točki cijele željezničke pruge. Tik postaje puklo je crno polukružno zjalo u tajinstvenu nutrinju brijega. To je prvi tunel ili prorov od Sarajeva. Dug je 648 metara…

Odmah iza prorova zavija željeznica naglo, pripravljajući ti svakim časom novih čarobnih slika. Što smo se prije ulaza u prorov uspinjali, to smo se sada opet zubačom spuštali sve dublje u divne hercegovačke krajeve.  Tik puta se uzdigao strmi šumoviti obronak brijega Preslice. Sto je već sam gdjekoji klisurasti brijeg ostrm i visok, to ga one šiljaste vršike crnogorice digle nebu pod oblake…

… U tim krajevima nigdje ne manjka vode. Osobito su krasne uvale, kojima se bacaju i sunovraćuju divljim šumom Dubočki potok Od postaje Bradine do Brđana ima 16 kilometara, koji pružaju putniku prezanimljivih okolišnih prizora. Ne znaš, što da prije pogledaš, kuda li da se prije okreneš. Željezni stroj sopoće i juri poklisurama, kamenim bočinama gore, preskakujući i obilazeći krasnim vijaduktima (visoko uzidan put za željeznicu), sad ponore, sad kolnik. Kolnikom doduše rijetko susrećeš kola, nego tek po koje naprćeno magare ili konja. … Na više mjesta ruši se sa pećina voda pjeneći se poput mlijeka… I dok ti u te doline dopuhuju blagi hercegovački vjetrići, dotle ti oči blude po raskidanim glavicama spomenute već Bjelašnice i divljega Prenja (2.102 m.). … Dalje se spušta željeznica nebrojenim zavojima u uvale i nizine, koje te živo sjećaju kraškoga gorja u hrvatskom Primorju ili Dalmaciji. Šuma sve više nestaje. Zato te pozdravlja po malo plemenita zastupnica bilinskoga carstva – vinova loza, kakove nijesi mogao susresti u Bosni. Vinova loza, po koje smokvino stablo, pitomo kestenje i onaj topli južni zrak – sve te to očito sjeća, da si u blizini Neretve.

Već se željeznica prihvatila i umiljate doline oko Trešanice. Iza postaje Podorašca eto i žuđene Neretve, eto Konjica!

Konjic

 Bijele kuće Konjica s džamijama i nekim ovećim novijim zgradama smjestile su se u nizinu s obadvije strane Neretve. U Konjicu su se zaklanjali i bogomili, pa ima u okolici spomenika, koji sjećaju na njih. Okolica Konjica je veoma brdovita, pa zato zanimljiva. Kakovih 20 kilometara od Konjica je jezero Borci. Obuhvaća preko 26 hektara površine. Konjičani i stranci posjećuju ga vrlo rado… a put do njega vodi divnim gorskim krajevimabinu i tvoreći na mnogim mjestima krasne slapove. Osobito su zanimljivi na tom putu krajevi oko Donje Bradine i Lukina ponora.

Preko Lukina ponora sagrađen je divan željezni most s ogromnim gvozdenim lukom. Konjic broji danas oko 2.000 stanovnika i do 250 kuća. Stanovnici su ponajviše muhamedovci, a ima dosta i pravoslavnih i katolika…

Osim krasnoga prirodnoga položaja zanimljive su u Konjicu i nekoje novije kuće i zgrade. No od svega zanima najviše strance onaj lijepi kameniti most, kojim je premoštena Neretva. Sav most je od kamena, te je sazidan na stupovima i na 1o svodova. Narod priča o velikoj starini toga mosta, jer da ga je gradio još u VII. stoljeću neki kralj Hvalimir. Nu možda je istinitije, ali svakako vjerojatnije pričanje, da ga je oko godine 1.715. gradio vezir Ahmed Sokolović. Većom sigurnošću pripovijedaju Konjičani, da je ondje godine 1.446. za kraljevanja bosanskoga kralja Stjepana Tome bio sabor. Taj sabor da je poprimio oštre mjere protiva bo- gomilskih crkava i zgrada. Konjic je od starine znamenito mjesto na prijelazu iz Bosne u Hercegovinu … U Konjicu su se zaklanjali i bogomili, pa ima u okolici spomenika, koji sjećaju na njih. Okolica Konjica je veoma brdovita, pa zato zanimljiva. Kakovih 20 kilometara od Konjica je jezero Borci. Obuhvaća preko 26 hektara površine. Konjičani i stranci posjećuju ga vrlo rado, jer je samo jezero prirodna krasota, a put do njega vodi divnim gorskim krajevima.
Isto je tako zanimljiva pučka predaja o postanku jezera Borci, na jugoistoku Konjicu, i samoga Konjica ( O tome smo već ranije pisali koristeći druge izvore …

U sljedećem putopisu pišemo o trasi od Konjica do Mostara