Kako nepripremljen narod gubi nešto što je stoljećima njegovao govori i sljedeći primjer , primjer bosanskog jezika. Potiskivanje bosanskog jezika ustranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1. 1. 1879 god. upotrebljavan je naziv bosanski jezik – kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23. 1. 1879 god. na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva “bosanski zemaljski jezik”. No, u provizornom poslovniku za organe vlasti u Bosni i Hercegovini od 16. 02. 1879 god. već je upotrijebljena oznaka “srpsko-hrvatski jezik”. Naredbom Zemaljske vlade od 4. 10. 1907 god. određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati „srpsko-hrvatski jezik“. A zamislite da smo se tada pobunili, izasli u proteste,”potukli se” sa žandarmerijom… da li bi smo 90-tak godina kasnije platili cijenu koju smo platili od 1992 do 1994 god. I koju još uvjek plaćamo.

Foto: Wikipedia

Drugi o bosanskom jeziku

*Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, češki …

*Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku “bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu”.

*Ninski biskup u Peri pisao je 1581 god. fra J. Arsenigu “bosanskim jezikom”.

*U djelu Jeronima Megisera “Thesaurus polyglotus” (Frankfurt na Majni, početak 17. stoljeća) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski…

*Bosanskim jezikom su ga zvali i mnogi pisci od 17. stoljeća naovamo:
Matija Divković- “Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja”;
Stjepan Matijević,
Stjepan Margitić,
Ambroz Matić,
Luka Dropuljić,
Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak),
Martin Nedić,
Anto Knežević …

*Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575 – Rim 1650), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom “Ritualu rimskom” (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

*Isusovac Jakov Mikalja (1601–1654) u predgovoru “Blagu Jezika slovinskoga” iz 1649. želi kako kaže da uvrsti “najodabranije riječi i najljepše narječeje” dodajući da je “u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši”, i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.

*Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu “bosanskim jezikom”, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

*Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. stoljeća, u poglavlju “jezik bosanskog i hrvatskog naroda” svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: “kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi”. Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

*Dubrovački dramatičar Đono (Junije) Palmotić opredijelio se za govor “susjednih Bošnjaka”, ističući ljepotu tog govora.

*Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704–1760) autor “Razgovora ugodnog”, snažno afirmiše štokavštinu; svoju je “Korabljicu” “prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića” u “jezik bosanski”.

*Bosanski jezik spominje i pisac Matija Antun Reljković (1732-1798).

* Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova Grammatica della lingua illirica)  u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji)

*Ivan Popović (kome je bosanski govor među slavenskim isto što i antički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni formiraju jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850.

*Alberto Fortis (1741–1803); 1774. u Veneciji u djelu “Viaggio in Dalmazia” objavio i u originalu i prevodu na italijanski – znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu – jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.

*Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšićanina (1780), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

*Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma “u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog”).

*Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881. ovaj jezik zvao bosanskim.

*I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: “Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim!”

*Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu, jest Mustafa Rakim (1868. objavio je u Istanbulu djelo „Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab“). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.

*Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svog Ilmihala (Sehletul vusul, Sarajevo, 1875; to je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni i Hercegovini) kaže: “Ah, da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab”, a u pjesmi “Stihovi zahvale na bosanskom jeziku”: “Brez šubhe (sumnje) je babin jezik najlašnji, svatko njime vama vikom besidi, slatka braćo, Bošnjaci, hak (istinu) vam Omer govori”. Autor je i pjesme “Dova na bosanskom”.

“Brez šuhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji,
Svatko njime vama vikom besidi,
Slatka braćo, Bošnjaci,
Hak (istinu) vam Omer govori”.

*Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole nepotpisanog autora Frane Vuletića prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine štampala ju je 1890. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim što od 1908. nosi naziv Gramatika srpsko-hrvatskog jezika.

*Salih Gašović, rodom Nikšićanin, autor je Mevluda (Časni mevlud na bosanski jezik, Sarajevo, 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Čelebije), za čiji nastanak kaže: “Moliše me kolašinski prviši: Mevlud nami daj bosanski napiši.”

*Ibrahim Edhem Berbić štampao je „Bosansko-turski učitelj“ (1893. u Istanbulu) a Ibrahim Seljubac (1900) “Novu bosansku elifnicu”, a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

*1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića Bergivija, koje je uredništvo “Tarika” prevelo na bosanski jezik, “radi općenite koristi”.

*Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Čelebije, (“Terdžuman mevludski na jezik bosanski”, Istanbul, 1909).

*Franjevci su 1894. pisali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski jezik.

*Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović na jednoj sjednici 1895. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao “da mi ovdje nismo u Beču niti Grazu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo”.

*U doba austro-ugarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (forsirao ga je baron Burijan, čime je napustio Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika ustranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1. 1. 1879 god. upotrebljavan je naziv bosanski jezik – kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23. 1. 1879 god. na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva “bosanski zemaljski jezik”. No, u provizornom poslovniku za organe vlasti u Bosni i Hercegovini od 16. 02. 1879 god. već je upotrijebljena oznaka “srpsko-hrvatski jezik”. Naredbom Zemaljske vlade od 4. 10. 1907 god. određeno je da se “ima posve napustiti naziv ‘bosanski jezik’ i da se imade zemaljski jezik nazivati „srpsko-hrvatski jezik“.

*Prvi štampani kalendar “Tursko-bosanski rječnik” (Bitoj, 1912) što ga je sastavio Ahmed Kulender.

Napomena: Svako mišljenje autora tekstova i naših sagovornika nije i mišljenje bošnjani.com

Uz odobrenje urednika dozvoljeno je svako kopiranje, umnožavanje, štampanje i publikovanje tekstova sa naše zvanične stranice www.bošnjani.com.

Podijeli objavu:

Napiši komentar

Najnoviji članci

Najnoviji komentari

Aktuelno